1800-9090-8089
help@obsequy.com
123, landmark address

Vera Oljača 14.03.1950. - 18.09.2015.

Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Vera Oljača rođ.Ruf rođena je 14.03.1950. u mjestu Ovčara, Vukovar, kao najstarija od petero djece Steve (Stjepana) i Marice Ruf. Osnovnu školu je pohađala i završila na Ovčari.

Sa samo 14-15 godina upoznaje svoju prvu, jedinu i najveću ljubav, 9 godina starijeg mladića, sezonca iz Bosne koji je na Ovčaru došao “trbuhom za kruhom”, našeg tatu, Vasu Oljaču. Ljubav na prvi pogled. Ljubav koju su krunisali brakom 14.05.1966.

Od želje za samostalnošću i stvaranjem svoje porodice i želje da zajedno radom postignu što više u životu, mama nakon završetka osnovne škole odustaje od daljnjeg školovanja i zapošljava se u tadašnjem gigantu, tvornici gume i obuće “Borovo”, na odjelu obućara.

Tri godine od vjenčanja, 1969.g dobili su prvog sina, Mladena, a 1974.g i drugog sina, Duška. Velikim odricanjem od sebe i požrtvovanjem, ali brižno pazeći da nas dvojica imamo sve što poželimo, počeli su graditi kuću u Vukovaru na Sajmištu, naselju zvanom “Vašarište”, koju su i završili 78′-79′.

Mama je, nažalost, jako rano, negdje u svojoj 35-oj ili 36-oj godini života, oboljela od kroničnog reumatoidnog artritisa, neizlječive bolesti koja joj je zadala jako puno patnje i bolova, i od koje je bolovala skoro 30 godina.

 

Jako je voljela cvijeće i brinula se o njemu (naravno, dok bolest nije uznapredovala). Imali smo ga svuda po kući, a u dvorištu pogotovo. Stvarno je bilo prekrasno dvorište, ruže su pratile svakog ko je koračao dvorištem do zadnjeg dijela gdje je bio ulaz u kuću, a u tom zadnjem prostranom dijelu dvorišta bilo je na desetine različitih kaljeva s cvijećem. Pored cvijeća, mama je voljela ‘raditi’ goblene, a jedno vrijeme joj je heklanje baš bila opsesija.

Godine 1993. mama je postala i ponosna baba, dobila je unuka Bojana. Godinu dana kasnije, 1994. godine je, od posljedica dugogodišnjeg dijabetesa, umro ujak Nikola, mamin rođeni brat, a to je mamu jako pogodilo.

Kada je u februaru ili martu 2000. godine tatu bolest prikovala za krevet (1999. godine otkriven je tumor u poodmakloj fazi ), mama je, iako i sama teško bolesna, preuzela svu brigu oko njega na sebe. Cijelo vrijeme je bila uz njega, neumorna, neispavana, neutješna, ali je izdržala junački sve bolove i muke, kako svoje tako, na neki način i tatine, njegovala ga je, pazila i hranila svojom ljubavlju sve do zadnjeg dana, do 03.maja 2000. kada je umro. Koliko ga je voljela to samo nebo zna.

2003. godine mama pristaje, na naš nagovor, da prodamo kuću i da se preselimo bliže centru Vukovara. Bio je to jako težak korak za nju, napustiti kuću koju su ona i tata sagradili i u koju su uložili cijeli svoj život, ali nakon izvjesnog vremena taj se potez pokazao čak i dobrim i korisnim, pogotovo za nju. Nedugo zatim, od raka umire mamin tata, naš deda Stevo, dok je baba, mamina mama, poživjela još 4-5 godina nakon dede.

Nekako tih godina, dakle 2006.-2007. mamina bolest je baš uznapredovala, a to se vidjelo i po njoj. Sve sporije se kretala, i to uz pomoć hodaljke, prsti na rukama deformisani, natečeni zglobovi i koljena,bolovi u zglobovima i mišićima nepodnošljivi bez obzira na veliku količinu tableta protiv bolova i redovne terapije, a još je otkriveno da ima i osteoporozu. I pored svega toga mama je bila puna života, nije se predavala, trudila se da nam kuva kad god je mogla iako je to za nju bio veliki napor. Bila je veliki borac i borila se sve do zadnjeg da ne završi u krevetu. Njeno uobičajeno i namješteno mjesto za sjedenje je bilo u dnevnoj sobi na trosjedu, i sjedila bi tamo satima, uglavnom rješavajući osmosmjerke i križaljke ili gledajući neke španske ili meksičke sapunice na tv-u. Jedno vrijeme je obožavala biti na kompjuteru i igrati online ‘čovječe, ne ljuti se’ i slične igrice.

Mamu je, pored svih nedaća i bolesti, snašao i rak kojeg je, hvala dragom Bogu, uspješno prebrodila. Međutim, šok tek slijedi. Dugogodišnje terapije i ogromne količine svakodnevnih lijekova doveli su do pada imuniteta organizma i sve lošije prokrvljenosti i, ionako već loše cirkulacije od anemije utvrđene još u mladosti. 2014. godine zbog loše cirkulacije krvi u nogama i začepljenih vena mami su morali amputirati desnu nogu. Nešto najstrašnije što čovjek može u svom životu dočekati i doživjeti. U djeliću sekunde čitav njen, a i naš život se okrenuo naglavačke. Trebalo je donijeti neke važne odluke, međutim, mama nas je sve preduhitrila. Bila je svjesnija situacije i prisebnija od svih nas. Nije htjela biti nikome na teretu već je sama svjesno odlučila da je smjestimo u neki starački dom, a da nas dvojica, svako sa svojom porodicom, nastavimo živjeti svojim životima. Sjećam se (Duško) da je ovako nekako rekla: “Ja ne želim i neću da bilo kome od vas budem na teretu, da zbog mene zapostavite svoje porodice i svoje obaveze ili da se vas dvojica, ne daj Bože, međusobno posvađate zbog mene. Volim vas sve i želim vam svu sreću ovog svijeta. Mene smjestite u neki starački dom pa kako mi bude. Važno mi je samo da ste vi dobro i da se slažete međusobno i da nastavite živjeti normalno kao i do sada.” Kada smo izašli iz te bolničke sobe sjećam se da sam samo tiho, više u sebi, prokomentarisao: “To je moja mama.”, i počeo plakati. Za takav neki čin u takvoj situaciji je trebalo jako puno hrabrosti i samopožrtvovanja. A takva je ona upravo i bila, omogućila nam je sve u životu, branila nas i štitila i kad je njoj bilo najgore.

Ali njenom entuzijazmu i vjeri u bolje sutra ni tu nije bio kraj, i hvala dragom Bogu što je imala takvu volju za životom. Kad smo je smjestili u jedan privatni starački dom pojavila se mogućnost da dobije protezu za amputiranu nogu iako je vjerovatnoća da će je dobiti bila jako mala zbog loše fizičke spremnosti. Ali ona je čvrsto vjerovala je da bi mogla savladati i tu prepreku i naučiti koristiti se protezom i vratiti se kući. Međutim, mjesec za mjesecom je prolazio, proteza nije dolazila, a mama je polako počela gubiti nadu da će koliko toliko moći stati na noge i da će se vratiti kući. Kako je počela gubiti nadu tako joj se i zdravstveno stanje počelo pogoršavati i utvrđeno je, nažalost, da je  dobila leukemiju. I mama se tada, vidjelo se to po njoj, predala, nije imala više snage da se dalje bori protiv svih nedaća koje su je snašle u životu.

18.septembra 2015. godine oko 12h, u podne, mama je, sva iscrpljena, u tišini zauvijek napustila nas i ovaj naš svijet. I njene, kao i tatine, patnje i bolovi su prestali. Konačno se i ona smirila i pridružila se svojoj jedinoj ljubavi, Vasi, našem tati.

Ostaćeš nam zauvijek u srcu i u sjećanju, pamtićemo te po dobroti jer ti za zlo nisi ni znala. Bolje mame od tebe na ovom svijetu nema. Hvala ti puno za sve. Volimo te puno, mama.

Sinovi Mladen i Duško s porodicama

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Prije popunjavanja molimo da pročitate pravila dolje

 
 
 
 
 
Klikom na gumb 'Objavi' dajem izričitu privolu internet stranici 'NikadZaboravljeni' i D&J Design, obrtu za usluge, kao vlasniku internet stranice, da može poduzimati radnje vezano za obradu osobnih podataka u skladu s propisima koji uređuju zaštitu osobnih podataka, a u svrhu realiziranja Usluga koje nudi ova internet stranica.
Polja označena zvjezdicom * moraju se popuniti.
Vaša E-mail adresa neće biti objavljena.
Iz sigurnosnih razloga vaša IP adresa 35.175.248.25. se memorira u naš sustav.
Zadržavamo pravo da uredimo, obrišemo ili čak i da ne objavimo vašu objavu ako nije u sukladnosti s našim pravilima, a vašu IP adresu stavimo na raspolaganje nadležnim organima u slučaju vrijeđanja ili bilo kakve povrede prava osobnosti.
5 entries.
Duško Oljača je napisao/la 14.03.2019. u 13:58:
Mama, sretan ti rođendan! Volim te i puno nam nedostaješ! Tvoj sin Duško i snaja Jovanka!
Mladen Oljača je napisao/la 07.02.2019. u 22:27:
Prolaze godine, rana zaraste, ali veliki ožiljak ostade… bol u srcu… praznina u duši… praznina u životu… nedostaješ... jako nedostaješ, mama. Volim te puno. Tvoj sin Mladen
Nena je napisao/la 07.02.2019. u 22:07:
Voljeni nikad ne umiru sve dok žive oni koji ih vole... Tvoja Nena
Ivica je napisao/la 07.02.2019. u 21:48:
Nedostaješ nam, tvoj osmijeh, tvoj glas, naši razgovori telefonom što kuhati danas... Tvoj brat Ivica
Duško je napisao/la 31.01.2019. u 22:43:
Ne prođe dan, a da ne pomislim na te ili da te se ne sjetim. Nisam znao šta sam imao dok te nisam izgubio. Samo da mogu vratiti vrijeme...volim te puno. Tvoj sin Duško

Upaljenih svijeća(4)

  1. Mladen je upalio svijeću
  2. Antonija je upalio svijeću
  3. NikadZaboravljeni.com.hr je upalio svijeću

  4. Duško Oljača je upalio svijeću

Upali svijeću

Objavi fotografiju

  • Max veličina upload-a 2 MB
  • Klikom na gumb 'Objavi fotografiju' dajem izričitu privolu internet stranici 'NikadZaboravljeni' i D&J Design, obrtu za usluge, kao vlasniku internet stranice, da može poduzimati radnje vezano za obradu osobnih podataka u skladu s propisima koji uređuju zaštitu osobnih podataka, a u svrhu realiziranja Usluga koje nudi ova internet stranica.Zadržavamo pravo da uredimo, obrišemo ili čak i da ne objavimo vašu fotografiju ako nije u sukladnosti s našim pravilima, a vašu IP adresu stavimo na raspolaganje nadležnim organima u slučaju vrijeđanja ili bilo kakve povrede prava osobnosti.

Odustani