1800-9090-8089
help@obsequy.com
123, landmark address

Vaso Oljača 07.04.1941. - 03.05.2000.

Want create site? Find Free WordPress Themes and plugins.

Vaso Oljača rođen je 07.04.1941. u mjestu Bajinci, u Bosni i Hercegovini, kao najmlađi član peteročlane siromašne porodice Dušana i Vide Oljača. Oca i majke, koji su umrli od tuberkuloze za vrijeme II. svjetskog rata, se nije sjećao, odnosno kako je rekao kad smo ga kao klinci pitali “Majke se ne sjećam, a lik oca mi je ostao kao u magli”.

Othranio ga je najstariji brat Jovo koji je, kako bi se brinuo o njemu i o ostaloj dvojici braće i sestri, bio prinuđen da se jako mlad oženi.

60-tih godina naš tata i druga 2 brata i sestra, dakle, naši stričevi čiča Ilija i čiča Stevo i tetka Vasilija koju smo svi zvali teta Vaja, odoše iz Bosne “trbuhom za kruhom” ostavivši čiču Jovu i njegovu porodicu. U potrazi za poslom, put ih je naneo na Vukovar i okolinu. Tata je počeo da radi kao sezonac na Ovčari u tadašnjem gigantu PIK Vukovar kopajući kukuruz, vadeći metlice i radeći sve ostale poljoprivredne sezonske poslove.

Na toj nekadašnjoj pustari zvanoj Ovčara, mjesto našeg prelijepog djetinjstva koje je bilo prepuno života i ljudi, a danas više nema nikoga, upoznao je našu mamu, Veru rođenu Ruf. Od mnogih njihovih vršnjaka smo čuli da je to bila ljubav na prvi pogled, da su bili rođeni jedno za drugo. 14.05.1966. godine, sa samo 16 godina mama se udala za tatu. Jako, jako su se voleli, do zadnjeg dana. Do njegove smrti.

3 godine kasnije, 1969. godine dobili su prvog sina, Mladena, a 1974. i drugog sina, Duška. Tata je bio izuzetno vrijedan čovjek, odgovoran, neumoran, uvijek u pokretu, stalno je nešto radio, gradio i pravio i kad nije bio na poslu. Od običnog sezonca dogurao je brzo do traktoriste, a zatim je dobio i svoj kamion kojim je obišao čitavu bivšu Jugoslaviju. U to vrijeme biti kamiondžija je bio pojam i jako cijenjen posao. Nikad neću zaboraviti kad je prevozio slatkiše i grickalice pa nam donese kutiju od 100 komada čipsa, smokija ili nečeg sličnog. Uvijek je mislio na nas dvojicu gdje god da se nalazio.

Velikim odricanjem od sebe i požrtvovanjem, ali brižno pazeći da nas dvojica imamo sve što poželimo, počeli su graditi kuću u Vukovaru na Sajmištu, naselju zvanom “Vašarište”, koju su i završili 78′-79′. Međutim, tatu je te 78′ godine zadesila velika tragedija. Poginuo je nesretnim slučajem stric Ilija. Palo je drvo na njega dok su obarali stabla u šumi u Bosni. Umro je tati na rukama. Tatu je to jako potreslo i pogodilo.

Život ga je natjerao da svašta nauči da radi, za sve je bio samouk i stvarno je bio svestran majstor, i mislim da nije postojala stvar na ovom svijetu koju on ne bi znao napraviti ili popraviti. Šta god da je radio, a uvijek je bio na nogama i nešto radio, bio je nevjerovatno smiren, staložen, strpljiv, pedantan. Što bi se reklo radio je sa stilom. I njegov moto je zaista bio “3 puta mjeri, jednom sijeci”, što je mene (Duška) kao klinca dosta puta izluđivalo jer sam ja, klinac kao i svaki drugi klinac, mislio da se sve može napraviti na brzinu, za 5 minuta i da je on pretjerivao i previše ‘kilavio’. Međutim, tek danas vidim da ne ide sve na brzinu i lako u životu, da se ne može ništa napraviti za 5 minuta, i tek danas vidim kakav je on bio majstor i sa kojom strašću i ljubavlju je radio sve što je radio. I tek danas, nakon 30 godina, kad sam ja u godinama u kojim je on tada bio, vidim da sam 5 puta sporiji od njega u svemu što radim, a o kvalitetu konačnog produkta mog i njegovog rada da i ne govorim.

Tata je volio sport. Bio je nogometaš. Igrao je beka u lokalnim klubovima, a jako je volio i odbojku. Sjećam se čuvenih ljetnih popodnevnih okupljanja na ovčaraškom igralištu. Znalo je biti preko 40-tak odraslih ljudi koji su poslije teškog radnog dana ipak nalazili vremena za kvalitetno druženje, i radovali se tome, igrajući nogomet i odbojku, često u gajbu piva ili nešto slično da bi bilo zanimljivije. Među njima je bio i naš tata, i naš deda, i naša oba ujaka. Zlatna vremena Ovčare.Znalo je biti po 5-6 ekipa, a nas klinaca oko terena je bila ‘mala milijarda’. Kad se igrala odbojka, tata nas je (kao i deda i ujaci) ponekad znao ubaciti da umjesto njega odigramo koji poen, a od nas tada niko sretniji.

Kasnije, kad smo se preselili na Sajmište, preko puta kuće je bila ogromna poljana, idealna za igranje i druženje kao na Ovčari. Tata i ja (Mladen) smo pokosili travu, izravnali i pripremili terene za mali nogomet i odbojku, zavarili metalne goliće za mali nogomet i zabetonirali stupce za odbojkašku mrežu. Zatim je tata sam svojeručno ispleo odbojkašku mrežu koja je stvarno izgledala kao da je kupljena u sportskoj radnji. Čitava ulica se tu počela skupljati, družiti se i igrati. I stari i mladi.

Tata je volio igrati i šah i bio je jako dobar šahista, i kartati se – bele, rauba i sl. Nikad nećemo zaboraviti čuvene kartaroške večeri i okupljanja kod babe i dede kad su stariji, muškarci, kartali o pare, a dim od cigara se u malenoj dnevnoj sobi bukvalno mogao rezati nožem nakon par sati kartanja. Tata je možda bio i jedini nepušač među kartarošima. Ponekad su on i mama znali zapaliti i podijeliti jednu cigaru uz jutarnju kavu iako su oboje bili nepušači.

Godine 1993. tata je postao i ponosni deda, dobio je unuka Bojana.

Zbog problema sa debelim crijevom tati je 1995-96 godine izvršena i ugrađena kolostoma. Par godina kasnije, 1999 godine, otkriven je tumor u poodmakloj fazi. U roku od par mjeseci naša ljudina od čovjeka, naš najveći oslonac u životu, naša snaga i glava porodice – naš tata, pao je sa 80-90kg na 40-tak kg, prepolovio se. Tata je i tada u tim zadnjim, najtežim trenucima svog života pokazao nevjerovatnu hrabrost i nevjerovatnu brigu i obzir prema nama. Na naše često pitanje, kad više nije mogao ni pričati već je samo klimao glavom, da li ga negdje nešto boli uvijek je odgovarao ‘onako…malo’. Znali smo da je imao neizdržive, jake bolove, ali nije htio to priznati da nas ne opterećuje.

03.maja 2000g. ujutro oko 9.40h tatino srce je zauvijek prestalo kucati. Njegove patnje i bolovi su prestali. Smirio se. Sudbina je htjela da se tata kako se rodio tako je, nažalost, i umro – gladan. U djetinjstvu bili su teška sirotinja, nisu imali šta jesti, za života je od ničega stvorio za sebe i nas bukvalno imperiju da bi na kraju, pored sveg ića i pića, zbog nemogućnosti gutanja hrane uzrokovane bolešću umro gladan. Mislim da se ničega na svijetu nije bojao već samo gladi i da se ne vrate više takva vremena oskudice i neimaštine. Često je za života, naravno više u šali nego u zbilji, govorio i upozoravao nas dvojicu, kad smo izbjegavali jesti nešto što baš i ne volimo: ‘Ješćete vi sve i svašta, čekajte samo…’.

Zauvijek ćeš nam ostati u srcu i u sjećanju, bio si naš ponos, najveći oslonac i podrška za sve. Boljeg tatu da smo i birali ne bismo dobili. Hvala ti puno za sve. Volimo te puno, tata.

Sinovi Mladen i Duško s porodicama

Did you find apk for android? You can find new Free Android Games and apps.

Prije popunjavanja molimo da pročitate pravila dolje

 
 
 
 
 
Klikom na gumb 'Objavi' dajem izričitu privolu internet stranici 'NikadZaboravljeni' i D&J Design, obrtu za usluge, kao vlasniku internet stranice, da može poduzimati radnje vezano za obradu osobnih podataka u skladu s propisima koji uređuju zaštitu osobnih podataka, a u svrhu realiziranja Usluga koje nudi ova internet stranica.
Polja označena zvjezdicom * moraju se popuniti.
Vaša E-mail adresa neće biti objavljena.
Iz sigurnosnih razloga vaša IP adresa 34.229.24.100. se memorira u naš sustav.
Zadržavamo pravo da uredimo, obrišemo ili čak i da ne objavimo vašu objavu ako nije u sukladnosti s našim pravilima, a vašu IP adresu stavimo na raspolaganje nadležnim organima u slučaju vrijeđanja ili bilo kakve povrede prava osobnosti.
3 entries.
Duško je napisao/la 07.04.2019. u 08:39:
Tata, sretan ti rodjendan... Puno nam nedostaješ. Snaja Jovanka i sin Duško
Mladen je napisao/la 09.02.2019. u 14:21:
Nedostaješ mi... Koliko puno bola u samo dvije riječi… Zauvijek ćeš mi biti u srcu. Tvoj sin Mladen
Duško je napisao/la 31.01.2019. u 22:51:
Dani prolaze, nekad tužni, nekad veseli… tužni su samo oni jučerašnji kad te se ne sjetim… samo bih htio da te mogu zagrliti, da te osjetim još jednom… Volim te puno, Tvoj sin Duško

Upaljenih svijeća(4)

  1. Duško Oljača je upalio svijeću
  2. Mladen je upalio svijeću
  3. NikadZaboravljeni.com.hr je upalio svijeću

  4. Duško Oljača je upalio svijeću

Upali svijeću

Objavi fotografiju

  • Max veličina upload-a 2 MB
  • Klikom na gumb 'Objavi fotografiju' dajem izričitu privolu internet stranici 'NikadZaboravljeni' i D&J Design, obrtu za usluge, kao vlasniku internet stranice, da može poduzimati radnje vezano za obradu osobnih podataka u skladu s propisima koji uređuju zaštitu osobnih podataka, a u svrhu realiziranja Usluga koje nudi ova internet stranica.Zadržavamo pravo da uredimo, obrišemo ili čak i da ne objavimo vašu fotografiju ako nije u sukladnosti s našim pravilima, a vašu IP adresu stavimo na raspolaganje nadležnim organima u slučaju vrijeđanja ili bilo kakve povrede prava osobnosti.

Odustani